Dan je danas umirao polako,nježno gurajući sve probleme iza horizonta.Sunce,graciozno poput plahe balerine, svojom plamenom haljinom plesalo je na rubu mora, crvenim plaštom dodirujući nebo, prolivajući svoju ljupkost zeleno plavom pučinom, kao da ne može odlučiti o trenutku kada će nestati sa pozornice..Baš kad pomisliš da je kraj, još jedna topla, crveno žuta zraka obasja južnu stranu samostana, stvarajući privid da su, božjim svjetlom obasjane časne u večernjoj molitvi, pozvane primiti Njegovu milost.Zvono na misu, poznatim dragim zvukom, ispuni ulice, zatreperi kroz krošnju crnike i nestane škalama prema Loži.Stiže noć.Škureca se zavlači u svaki portun, bužu i kantun, pod svaku grilju, iskrivljenu vremenom i žalom za starim kvrgavim prstima, koji su je svakog proljeća nježno piturom vraćali u mladost.Žal za starim rukama kojih više nema.Crnilo mraka se sliva po svim kalama i škalinama, ko da curi i teče prema doli, u Srednju pa u Donju , a onda samo kroz jedan prolaz nagurana sva tama i pomisliš da će u more…ali ostane,točno iznad crne površine, ugnijezdi se, umiri se i čeka mjesec.Najlakše joj je bilo po Lišoj ulici, samo sklizne nizbrdo i začas je livo pod voltom i desno kod Glazbe…Grad ko da je umro.Čini se ko da ne diše, ne gleda, ne smije se, ne miče se..Samo lampe žmirkaju i svijetle, a ne znaš ni kome.Nekad su mačke carovale u škuribandi, sad ni njih više ne čujem.Kad smo bili mali, ovo je bilo naše najdraže doba.Još je rano a već je škuro.Pijaceta je odzvanjala igrom i glasovima djece,pim-pim,sakrivanje,Crna kraljica 123,lopova i cajkana…Kavalin,kavalin questo li se qua…Naokolo salata,naokolo salata i na vrlički zbor….bezvezni napjevi i iskrivljene riječi,dječji smijeh i veselje…Danas su djeca tu do škole…Krenu oko 1.9 svi negdje u velike užurbane gradove, zaustave vrijeme u gradu,nestanu,utihnu,pobjegnu…Taman odu negdje kad i ulični pjevači na Pijaceti..Ni njima se ne pjeva po škurome.Mrak je gust i miran,čeka…Da završi večernja molitva..Ako zastaneš disati čut ćeš tihi korak časni u Sv.Andriji kako idu hodnicima s molitve…možda ako se još više umiriš,čuješ i svoje misli, koje tek u ovom miru i tišini počnu izlaziti, jedna za drugom,najprije sramežljivo, a onda sve brže i brže..i ako nisi spreman , zapleteš se u njih ko u paukovu mrežu.Korak po korak,s noge na nogu ,guram mrak ispred sebe i hodam gradom. Dan po dan,mjesec po mjesec,godinu po godinu, vraćam se natrag u djetinjstvo.Izlaze iz portuna draga lica, poznata i nasmijana,zovu me na frite, zovu me u krilo..Čudno je čega se sve sjećam…Crvene bubamare, prekrasnog broša koji je teta Pavica imala na majici, blagog osmjeha i mirisa kruha uvijek u njenoj blizini…Upletene sijede kose none Bepine,štirkanih plahti i zavjesa, mirisa lavande iz starog ormara,strogog a istovremeno blagog pogleda.Čudno je to,krijanca je nešto što je proizlazilo iz svih tih mirisa,zvukova,tišine i galame…Točno smo znali što smijemo a što ne.I bilo nam je sigurno lakše nego djeci danas…Misli me pletu,nisam se dobro pripremila na njih…Moram bježati, doma na laptop, na Facebook, na mobitel..Tu je puno lakše,ne moraš misliti,ni kajati se,ni opraštati ni ljutiti se…Lijepo te zatupi,bez mirisa i okusa, bez milosti….

Rab,01.11.2019.